Svjedočanstvo Ivana

 

 

Zovem se Ivana, imam 24 godine i studiram u Sarajevu. Počet ću od početka, jer moj put do upoznavanja Isusa bio je dug i ne baš tako lagan. Pokušat ću na što jednostavniji način prikazati svoj veoma kompliciran put od razočaranosti, mržnje, boli, unutarnjih borbi, emocija, do istine i oslobođenja od okova grijeha i prošlosti.

 

Rodila sam se u katoličkoj obitelji. Moja majka se udala u 16. godini, a mene rodila sa 17. Otac mi je bio alkoholičar stoga je nasilje u mom domu bila moja stvarnost. Još kao dijete sam se počela povlačiti duboko u sebe, tako da sam čak i samu sebe počela mrziti. Kad sam imala oko 5 godina otac je poginuo i moja majka je ostala sama sa mnom i mlađim bratom. Budući da mi je majka bila na rubu nervnog sloma, zbog moga oca, mnogo me tukla, čak i nakon njegove smrti. Čeznula sam za ljubavlju i prihvaćenošću, ali kako god, to nigdje nisam pronalazila. S vremenom, kako sam odrastala, ta čežnja je počela prerastati u opasnu mržnju i gorčinu. Majku nisam mogla podnijeti, stalno smo se svađale. Stvari su postale još gore kad sam ušla u pubertet. Počela sam srednju školu te tad odlučila da ću živjeti svoj vlastiti život. Budući da sam bila umorna od svega, od svađa, odlučila sam voditi dupli život. Postala sam odlična glumica, lažljivica. Čak sam sama počela vjerovati u svoje laži, tako da sam pala u okove grijeha, laži i vlastitih emocija. Čak i u trenutcima kad sam htjela predati svoj život Isusu za vrijeme moje srednje škole, ipak mi nije uspijevalo, jer je moje srce bilo daleko od iskrenosti, nisam bila spremna žrtvovati određene stvari koje su me prividno ispunjavale. Moja neugasiva žeđ za ljubavi i prihvaćenosti je sve više i više rasla i budila u meni veliku bol, a s vanjske strane sam se sve jače zatvarala te nisam nikome dozvoljavala da mi se približi. Bila sam rob svojim emocijama. Mnogo sam patila jer ni u svojim vezama nisam pronalazila ispunjenje, iako sam bila uvjerena da ću tako pronaći nekoga tko će me voljeti. Bez obzira što sam uočila ogromnu razliku nakon što se moja majka obratila, ipak joj nisam htjela oprostiti, jer za mene je tad već bilo kasno, taj dio mene već odavno je ostao prazan. Živjela sam od razočarenja do razočarenja, vođena emocijama i vlastitim željama. Pred kraj srednje škole počela je priča o fakultetu, gdje studirati. Naravno, ja sam htjela što dalje od doma. Preselila sam se u Mostar. Neću nikad zaboraviti svoje oduševljenje te uvjerenje da sam napokon slobodna, da ne moram više gledati majku, obitelj, nikoga. Opet sam počela vraćati nadu da ću sad, napokon slobodna, pronaći ono svoje dugo očekivano ispunjenje emocija za kojim sam tragala čitav život. Koji je to bio doživljaj kad sam sa svojom cimericom prvu noć u Mostaru izašla u grad da malo prošetamo te istražimo sve ono novo, što je na početku mnogo obećavalo, no nisam bila ni svjesna kakva su me vremena čekala. Obveze na fakultetu su me preplavile tako brzo da nisam znala gdje se nalazim, gubila sam mnogo energije na predavanja, učenje i istraživanja, tako da se praznina u meni još više pojačavala. Stvari su mi postale još besmislenije nego prije. Shvatila sam da me ni to ne ispunjava. Odlučila sam da moram pronaći nekoga tko će me voljeti i to što prije, tako da bih mogla izdržati sav pritisak. Isus u mom životu nije baš igrao veliku ulogu, obraćala sam mu se samo kad mi je bilo najteže. Bila sam tako slijepa da sam zaista čak počela vjerovati da ja i nisam tako loša, stekla sam dobar ugled na fakultetu, kod profesora, kolega i prijatelje. Praznina je naravno i dalje bila tu, nisam je se mogla riješiti. No nakon par mjeseci na fakultetu, upoznala sam jednog momka. To je i bilo ono što sam htjela, mislila sam da ce me ispuniti ako počnem ozbiljnu vezu, ako se nekome potpuno predam. Do tada nisam baš vjerovala muškarcima zbog svoga oca, ali sam mislila da moram sad napraviti veći korak, jer to mora da je smisao svega: pripadati se nekome u potpunosti. Sve je počelo bezazleno. Godila mi je njegova pažnja i način na koji me počeo voljeti. Evo napokon, mislila sam da sam pronašla ispunjenje, napokon me netko voli onako kako sam trebala. Imala sam osjećaj da me obožavao i to je napokon bilo ono što sam tražila, ono čime sam počela puniti svoju veliku prazninu. To je bilo nešto sasvim novo u mom životu, bila sam uvjerena da sam pronašla napokon smisao i ljubav. Da, to me odvuklo u potpunu emocionalnu ovisnost o njemu. Počela sam disati za njega. U početku smo se viđali konstantno, dok nismo odlučili živjeti zajedno. Dan za danom postajali smo jedno biće, a naravno ja sam to sve dobro skrivala tako da to nitko od mojih nije smio saznati. Prošla je godina i pol dana kao tren, život s njim je za mene bio veoma bolan jer sam već ubrzo saznala da mi nije vjeran u potpunosti, stoga sam vidjela da ni tu nisam mogla potpuno zadovoljiti svoju prazninu, pa sam i ja njega počela varati. Bolno, ali polako, počela sam sebi priznavati da sam izgubljena i da ne kraju krajeva, u svijetu nema ni ljubavi ni smisla! Njegovo opravdanje za varanje je bilo to što ja nisam mogla svojim roditeljima reći istinu o nama te zbog toga ga je to tjeralo da mi ne može vjerovati da ću ipak provesti život s njim, jer je on htio da se napokon vjenčamo. Sva ta zbrka i bol, te moje očajno pokušavanje da se emocionalno oslobodim svoje ovisnosti o njemu i grijehu me dovelo u još veći očaj, patnju i prazninu. Napokon, bez ikakvih aduta u rukavu, potpuno prazna, počela sam razmišljati o Bogu. Toliko vremena u teškom grijehu, lažima i licemjerju mislila sam da nema šanse da me Bog i pogleda, stoga se nisam ni usuđivala pokušati obratiti. Došla sam do zaključaka da mi Bog možda i ne treba da bih živjela čist život, te da ja to mogu i sama. Odlučila sam reći svojima za svoju vezu, te sam bila uvjerena da će meni i mom tadašnjem dečku sve to otvoriti napokon mogućnost da se vjenčamo i počnemo život u iskrenosti. Ta misao se u meni počela širiti poput raka, želja za iskrenosti, života bez laži! Željela sam biti slobodna od grijeha. Sve sam priznala roditeljima i nastao je veliki kaos u domu. Rekla sam im da odlazim od doma i da se udajem. Vidjela sam u majčinim očima veliku bol,ali to mi baš nije mnogo značilo, bilo mi je važno samo da više ne moram lagati i biti ono što je ona htjela. Noć prije jutra kad sam se trebala spakirati te otići od kuće zauvijek, nisam skoro nikako spavala, u meni nije bilo ništa osim straha, boli i praznine. Počela sam razmišljati što će biti u slučaju da Isus zaista postoji, kako ću tek propasti ako mu sad zauvijek okrenem leđa. Plakala sam čitavu noć od očaja, jer nisam znala što da radim, znala sam samo jedno, da svoju vezu ne mogu prekinuti, jer sam mislila da bez njega ne mogu živjeti. Jutro je došlo i ja sam se počela pakirati. Mislila sam o tome kako sad početi život u ovom svijetu gdje nikome ništa nije sveto, u ovim lažima i tami, te ako Isus zaista postoji, kako se usuditi okrenuti mu leđa i osuditi se na propast ne samo na ovoj zemlji, nego i poslije ovog života. Pokušavala sam ignorirati spoznaju da moj život zapravo samo prividno sadrži ljubav i smisao. U mislima sam zaželjela biti uvjerena da Isus ne postoji, stoga sam ga samo u jednom trenutku zazvala da vidim da li će odvratiti, jer bi mi bilo lakše otići ako se ne javi. Negdje duboko u sebi sam znala da postoji, baš me to sprječavalo da završim pakiranje. Napokon sam izazvala Isusa i rekla ili da mi se javi ako postoji ili da me svi puste na miru. U jednoj sekundi sam zastala i osjetila da mi direktno Bog „govori“. Dobila sam tako jasnu sliku u svojoj glavi sebe na raskrižju života, spoznala sam da imam dva izbora ili mu se napokon predati, ili ću se zauvijek uništiti, nepovratno. Od straha sam jedva disala, znala sam da mi je Bog govorio, iako nisam bila svjesna kako je to moguće, ali sam to jednostavno znala, te da je to njegov zadnji poziv. Otišla sam kod majke u sobu i počela očajnički plakati, rekla sam da ne znam kako predati život Isusu, u tom trenutku sam opet osjetila da mi Bog govori da moram početi s potpunom istinom. Tad sam joj počela govoriti apsolutno sve od početka do kraja. Obje smo plakale, a ona je znala što mi se desilo.

 

Od tog trenutka ja sam postala Božje dijete. Oprostila sam sve iz prošlosti što prije nisam mogla, i molila sam druge da mi oproste. Život s Isusom odmah u startu nije bio lagan, ali vremenom me on polako učio svemu o čemu prije nisam mogla ni sanjati da bih tako mogla živjeti. Oni okovi prošlosti i grijeha koji su me vezali, izgubili su moć i kontrolu nad mojim životom, a umjesto toga Isus mi je dao mir, nadu i smisao. Put upoznavanja Isusa onakvog kakav on zaista jeste, može biti jako težak, ali kad ga čovjek napokon spozna, taj osjećaj se ne može opisati riječima. Život će uvijek donositi nove kušnje i patnje, realnost je takva. Nada nam je da je Isus pobijedio, mi samo moramo vjerovati.